Primat komunikativnog uma: javnoga i dijaloškoga

Abstract

In memoriam Jürgen Habermas (18. 6. 1929, Düsseldorf – 14. 3. 2026, Starnberg)

Pomak u prevladavanju isključivosti između religije i prosvjetiteljstva učinili su Max Horkheimer i Theodor W. Adorno knjigom Dijalektika prosvjetiteljstva. Svojom kritikom prosvjetiteljskoga uma Horkheimer i Adorno nastoje ponuditi nov pojam uma, koji neće slijepo vladati nad vanjskom prirodom. Oni žele da prosvjetiteljski um kritički razmisli o samom sebi i tako se pretvori u novi prosvjetiteljski um koji neće braniti postojeće po svaku cijenu niti cinički žrtvovati zahtjeve uma. Ova dvojica i sami su u nedoumici kako napustiti tlačenje vanjske prirode i kako, umjesto vladalačkog, naći novi tip uma.

Wolfgang Welsch upućuje kritiku autorima Dijalektike prosvjetiteljstva pokazujući im da je Odisejev um posve druge vrste od uniformirajućega uma, tj. da je Odisej upravo tip uma što ga oni traže. Welsch im dalje prigovara da njihova teza o zapadnom umu, koji je u cjelini, od Parmenida do Russella, vladalački i instrumentalan, paušalna i neodrživa, jer u povijesti Zapada postoje i drugi tipovi uma (mistika, Montaigneova skepsa, Diderotova estetika). Ali moramo priznati da autori imaju pravo kad tvrde da je instrumentalni um bio dominantan u povijesti Zapada.