Fenomen hermeneutike učitavanja: Heideggerova učitavanja Hölderlinu i Nietzscheu u drugome periodu mišljenja (1934–1946)

Abstract

Povjesnicari filozofije, interprete i mislioci su iz opusa Martina Heideggera izdvojili mnoštvo fenomena sukladno njihovoj izrazitoj frekventnosti u odnosu na druge fenomene Heideggerova mišljenja, pa je tragom toga zbog svoje prividne nefrekventnosti jedan fenomen gotovo u potpunosti zanemaren – iako zapravo prožima cjelokupni Heideggerov opus i posebice drugi period mišljenja (1934–1946). Naime, ono po cemu je osoben Heideggerov drugi period mišljenja jeste njegovo interpretiranje djela ili dijelova djela mnoštva drugih mislilaca poput primjerice Hegela, Anaksimandra, Aristotela, ali posebice Hӧlderlina i Nietzschea – kojima Heidegger posvecuje mnoštvo predavanja, rasprava i govora. U tomu kontekstu, a tragom spomenute osobenosti drugoga perioda Heideggerova mišljenja, fenomen koji je umakao povjesnicarima filozofije, interpretima i misliocima – iako obuhvata i sve druge fenomene, bili oni frekventni u Heideggerovu opusu ili ipak manje frekventni – jeste fenomen koji možemo odrediti sintagmom: hermeneutika ucitavanja! Tako, hipoteza ovoga rada ogleda se u dokazivanju da su u Heideggerovu drugom periodu mišljenja prikaz teksta i interpretacija teksta toliko sjedinjeni da zapravo cine prikaz interpretacije ili interpretaciju prikaza na nacin da se više ne zna šta je prikaz teksta, a šta je interpretacija teksta. Upravo, na takav nacin ucitavanje interpretacije u prikaz ili prikaza u interpretaciju ozbiljuje fenomen hermeneutike ucitavanja što ima biti dokazivano školskom hermeneutikom heideggerijanske hermeneutike kroz mnoštvo pojedinih primjera u Heideggerovim govorima, predavanjima i raspravama o djelima Hӧlderlina i Nietzschea u drugom periodu mišljenja.