Nemoćna moć odgajatelja: andragoški pogled na odgoj djece za kulturu rizika

Abstract

Povijesno gledano, prosvjetiteljstvo je napravilo prekretnicu u poimanju odgoja djeteta. Sve kasnije odgojne koncepcije u stoljećima koja su slijedila imale su fokus na dječju sreću, vodile su znanost o odgoju u pravcu pitanja odraslog odgajatelja o suštini dječjeg bića, o dječjim potrebama, o dječjem sigurnom odrastanju. Već kroz posljednja dva desetljeća 20. stoljeća pedagoški koncept o odraslom odgajatelju kao zaštitniku sretnog djetinjstva postaje vjerovanje bez pokrića. Odustati od mita o svemoćnom skrbniku koji dijete može zaštiti od mučnih životnih epizoda postaje osnovna zadaća roditelja, staratelja i učitelja za rad na sebi. Kakva je funkcionalnost odraslog odgajatelja koji u znanosti ima izvore za poticaj vlastitoj promjeni, ali teško izlazi iz svoje zone komfora, kud vodi navika škole da daje obećanja koja nastavnik više ne može ispuniti i kakva je posljedica vjerovanja da se drugog čovjeka – dijete – može kontrolirati zato što je u poziciji ekonomske, fizičke ili psihološke nemoći. Cilj rada je podsjećanje na tezu da odgoj i obrazovanje ne može spriječiti životne tragedije, ali ne smije prestati djelovati, ma koliko krhki učinci bili, dok odgajatelj mora iskoračiti iz pedagoškog doživljaja odgoja u andragoško razumijevanje odgoja samoga sebe. Jer – može li se dijete pedagoški odgajati za rizik suvremenog života, ako se sam pedagog-odgajatelj ne odgaja za rizik andragoškim aktom u obrazovanju odraslih?