Predgovor

Abstract

Potreba za organiziranjem naučnog skupa (NE)MOĆ ODGOJA I OBRAZOVANJA IZ KRIZE U KRIZU, u organizaciji Odbora za pedagoške nauke ANUBiH-a, proizašla je iz ozbiljne zabrinutosti eksperata odgojnih i drugih društvenih nauka i hitne potrebe za sastajanjem, razmjenom mišljenja i iskustava kao i kritičkom analizom zabrinjavajućih događanja nasilja, sve učestalijih među školskom djecom i mladima kod nas i u susjednim zemljama. Uprkos činjenici da pedagogija i općenito odgojne nauke nisu nikada dosad raspolagale takvim bogatstvom spoznaja o čovjeku i obimom istraživačkih nalaza koja upućuju na puteve uspješnog odgoja, stručnjak, odgajatelj danas mora nijemo zastati pred nekim situacijama koje odstupaju ili sasvim iskaču od provjerenih i potvrđenih naučnih hipoteza. Zašto je to tako i kuda vode ovakve drastično odstupajuće situacije potaknula je jedan broj naučnika i eksperata najvišeg ranga iz BiH i Hrvatske koji su u veoma kratkom vremenu pristali da se okupe, učestvuju i raspravljaju o najavljenoj tematici. Iskazana spremnost za zajednički rad, pored ostalog, je potvrdila da se odgoj i obrazovanje internacionalno gledano nalaze u ozbiljnoj krizi i da pedagoška nauka sa svojim donedavno stabilnim spoznajama ne može brzo i lako ponuditi izlaze iz zapaženih slabosti. Danas je više nego ikada ranije potrebno da vratimo čovjeka njegovoj osnovnoj suštini, njegovoj humanoj, ljudskoj, čovječnoj prirodi i da moćnim odgojem, a ne ne-odgojem pomognemo mladima da odrastaju što dalje od ljudske destruktivnosti. Permanentna saradnja i međusobna povezanost pedagoga naučnika garant je mogućem spriječavanju dominacije ne-odgoja ili polu-odgoja kao nepoželjne paradigme njihovog funkcioniranja. Jednodnevni rad naučne konferencije, održane 4. jula 2023. godine u prostoru Akademije nauka i umjetnosti BiH okupio je 18 učesnika, od kojih 14 s prijavljenim temama i sažetcima i 4 učesnika sa najavljenim diskusijama (napominjemo da nisu svi autori uspjeli do dogovorenog roka dostaviti svoje priloge za štampanje). Uz učesnike iz Bosne i Hercegovine u radu skupa učestvovale su dvije profesorice i jedan profesor iz Hrvatske. Konferencija je protekla u dinamičnoj raspravi i nastojanjima da se pokušaju dati barem približni odgovori na pitanja poput: Da li je uistinu odgoj utemeljen na dosadašnjim naučnim postulatima postaje nemoćan i zašto? Da li pedagogija nesvjesno uzmiče pred utjecajima medija, novih tehnologija i društvenih previranja? Da li sve više preuzimaju ulogu odgajatelja oni koji nemaju jasnu viziju, razvojne i odgojne ciljeve o odrastanju mladih na koje tako snažno utječu? Kako i šta učiniti da takav anarhični odgojni nered ne odvede mlade u agresiju i druge nehumane oblike razrješavanja konflikata.

Održani naučni skup (NE)MOĆ ODGOJA I OBRAZOVANJA IZ KRIZE U KRIZU i radovi koje u ovom tematskom broju časopisa Dijalog objavljujemo će, zasigurno, pobuditi interes čitalaca, djelatnika u odgoju i obrazovanju svih nivoa, i potaknuti dalja kritička propitivanja odgojno-obrazovne realnosti, kao i nova naučna istraživanja u cilju bogaćenja i jačanja pedagoške nauke i moći odgoja za novo doba i novu realnost.

Uz ovaj Predgovor donosimo i kratki pregled tekstova objavljenih u ovom dvobroju časopisa.

Adila Pašalić Kreso u svom tekstu Disharmonično djelovanje obitelji i škole kao generator odgojnih rizika se pita da li se uistinu radi o nemoći odgoja, kako nam se često signalizira sa strane, ili su odgoj ispustili iz ruku upravo oni koji ga mogu učiniti moćnim? Rad ukazuje na opasnost da pedagogija, koja u svom etimološkom značenju ima dijete i vođenje, postane padagogija bez djeteta i bez vođenja. Ima mnogo pokazatelja koji ukazuju da dijete sve više postaje beskućnik društva, a samim tim i pedagoške nauke. Autoricu intrigira, kako na teorijsko-znanstvenom tako i na praktičnom nivou, pronalaženje odgovarajućih putokaza za prevazilaženje kriza i sve učestalijih demonstracija nemoći odgoja.

Haris Cerić u tekstu: Kriza paradigme pedagogijske znanosti ili nedostatak znanstvene perspektive?, nastoji pronalaziti odgovore na pitanja: Da li trenutna kriza pedagogijske znanosti signalizira nedostatak prepoznatljive pedagogijske znanstvene perspektive uvjetovane imperativom interdisciplinarnosti zbog koje se više ne može vidjeti suština pedagogije kao znanosti. Budući da odgoj kao predmet pedagogijske znanosti, predstavlja izgradnju i oblikovanje čovjekau to u središtu odgojnog djelovanja treba biti čovjek. U radu je poseban fokus na pedagogiji čovjeka, odnosno teoriji antropoloških odgojnih/obrazovnih polja i teorijama kritičke pedagogije kao primjerima teorija zasnovanih na humanstičko-razvojnoj pedagogijskoj paradigmi.

Mirjana Mavrak svoj tekst Nemoćna moć odgajatelja: andragoški pogled na odgoj djece za kulturu rizika posvećuje odgojnim koncepcijama koje su stoljećima fokusirane na dječju sreću, koje treba da obezbjeđuju odrasli: roditelj, staratelj, učitelj, kako bi dijete zaštitili od mučnih životnih epizoda. Takav koncept je odraslom odgajatelju kao zaštitniku sretnog djetinjstva decenijama predstavljao vjerovanje bez pokrića. Cilj rada je podsjećanje na tezu da odgoj i obrazovanje ne može spriječiti životne tragedije, ali ne smije prestati djelovati, ma koliko krhki učinci bili. Isto tako odgajatelj mora iskoračiti iz pedagoškog doživljaja odgoja u andragoško razumijevanje odgoja samoga sebe.

Amel Alić u tekstu intrigirajućeg naslova „Sve je to iz kuće izašlo“ podsjeća savremenog čovjeka na sveti karakter intimnosti doma koji proživljava duboku krizu uslijed konfuzije granica, disbalansa sociopetalnih i sociofugalnih mjesta, brisanja zaštitnih membrana obiteljskog sistema, konfuzije između javnog i privatnog, posljedicama potčinjavanja svih vremensko-prostornih odrednica javnoj sferi. Intimnost je doživjela sudbinu prognanika nošena dinamikom života u kojoj je sve manje traganja za unutrašnjim izvorištima emocionalne energije, pa se manjak unutarobiteljskih sadržaja i kapitala odražava i na siromaštvo unutrašnjeg svijeta obiteljskog sistema. Cilj rada je da se ukaže na pogubnost iščezavanja intimnosti, s tim u vezi i krizu Kuće, koja se već manifestira u krizi obiteljskog i individualnog ponašanja, posebno mladih ljudi u savremenim društvenim odnosima.

Vesna Bilić nam u svom tekstu Nasilje među vršnjacima kao odraz uvjeta u kojima djeca odrastaju: percepcija, stavovi i iskustva srednjoškolaca nudi uvide u percepciju i stavove srednjoškolaca o utjecaju obitelji, lokalnih zajednica, društva i medija na viktimizaciju i nasilno ponašanje djece i mladih prema vršnjacima dobivene kvalitativnim istraživanjem. Rezultati ovog istraživanja sugeriraju da najsnažniji utjecaj na sudjelovanje djece u vršnjačkom nasilju imaju njihovi roditelji, osobito interroditeljske destruktivne interakcije i nasilno ponašanje roditelja prema djeci te pretjerano zaštitničko, ali i intruzivno i kontrolirajuće ponašanje roditelja s dobrim namjerama, koje vodi do loših ishoda (sebičnost, egocentričnost, razmaženost, potreba za trenutnim ispunjavanjem dječjih želja i sl.).

Amir Pušina u tekstu Kreativnost kao moć odgoja: ka transformativnim kreacijskim kompetencijama univerzitetskih nastavnika polazi od stava da je danas više nego ikada potrebno vraćanje čovjeka njegovoj kreacijskoj suštini/ prirodi. Iako naši univerziteti, visoke škole, presudno značajne i odgovorne organizacije unutar odgojno-obrazovnog sistema, putem različitih programskih sadržaja i aktivnosti, implicite potiču kreativnost nastavnika i saradnika, to prema autoru ne isključuje potrebu razvijanja jedne eksplicitne, kreacijske univerzitetske agende usmjerene na jačanje kreacijskih kompetencija akademskog kadra. Cilj ovoga rada je predstaviti i obrazložiti cilj, očekivane ishode i tematske cjeline-sadržaje jedne edukacijske, psihologijski utemeljene agende, tragajući za ključnim kreacijskim kompetencijama univerzitetskih nastavnika i saradnika kao rasadnika i sijača autentičnih modela ljudske kreativnosti.

Dina Sijamhodžić-Nadarević u prvom dijelu svoga rada Odgoj/obrazovanje za vrijednosti i humanost u prevenciji i suočavanju s krizama autorica tematizira pitanje suodnosa vrijednosti, odgoja kao humanističke vizije dobrog čovjeka i kriza u današnjim vremenima. Dalje se u radu nude promišljanja o ulozi visokog obrazovanja u eksplicitnom odgoju i obrazovanju za vrijednosti u sprezi s nižim nivoima obrazovanja i drugim odgojnim socijalizacijskim faktorima. Visoko obrazovanje kao poluga i kreator društvenih procesa treba jasno unutar kulture obrazovnog sistema kroz svoje kurikulume, nastavne pristupe, materijale, projekte, praktikume i sl. projicirati i njegovati vrijednosti kao temelj gradnje zdravog društva i angažiranih građana. Odgajanje za vrijednosti nije nešto što je samo intelektualne, već i emocionalne i voljne prirode.

Asim Mujkić u svome tekstu Univerzitet u Bosni i Hercegovini između moći i nemoći obrazovanja nudi tri perspektive ili šira konteksta unutar kojih bi se ova važna problematika razumijevanja odnosa dominantne ideologije i obrazovnog procesa mogla razumijevati pa time i, eventualno, otvoriti moguće pravce promjene. Prva perspektiva u kratkim crtama naznačuje neke ključne aspekte prožetosti ideologije i univerziteta, na primjeru ‘fakulteta političkih ili društvenih nauka’ kroz socijalistički, a potom i savremeni, kapitalistički, odnosno etnonacionalistički period. Drugi dio se tiče pojmovne analize pojma ‘humanizma’ i dvojnosti pojma ‘obrazovanja’ koji iz njega proističe, jedan kritički, a drugi ideološki. Treći dio, samo u naznakama, pokušava na tragu demokratske obrazovne teorije John Deweya ponuditi neka rješenja.

Sarina Bakić svoj tekst Vizuelna proizvodnja i potrošnja nasilja: između emocionalne praznine i društvenih politika počinje konstatacijom, iako se nasilje kod djece i mladih u suštinskom smislu odražava individualno, ono ima i izrazit društveni karakter. Ovaj rad nastoji teorijski pojasniti fenomen nasilja i kulture nasilja, šta taj fenomen podrazumijeva, šta su neki od uzroka popularnosti ove kulture u Bosni i Hercegovini, te na koji način se ona reflektira na različite društvene procese. Autorica dalje obrazlože koji su to socijalni, kulturni i psihološki profili djece i mladih ljudi koji proizvode i konzumiraju vizuelne sadržaje nasilja, te da se ovaj problem ne istražuje dovoljno ozbiljno naročito s aspekta opasnosti gubitka ljudskog kapitala.

Dženeta Camović u svom tekstu Roditeljski stilovi kao faktor rizika i zaštite u razvoju problema u ponašanju kod djece navodi da zabrinjavajuća stanja i oblike ponašanja kod djece kao što su anksioznost, depresivnost, agresivnost, nasilni oblici ponašanja i sl., postaju globalni problem. U skladu s tim, raste interesovanje za tumačenje etiologije i prevencije navedenih oblika ponašanja, što je bilo očigledno u posljednjim ekstremnim slučajevima nasilja koje su počinila djeca. Veza između roditeljskog stila i problema u ponašanju kod djece predmet je mnogih istraživanja. Za produbljenije razumijevanje ovog odnosa u radu je dat pregled više istraživanja koja mogu ukazati na ključne modele prevencije.

Rešid Hafizović u svom tekstu Odgojem i obrazovanjem do istinskog ljudskog bića konstatira da je naglim razvojem digitalne tehnologije i vještačke inteligencije, moderna civilizacija najzad ušla u eru ‘postnormalnog vremena’ koje sa sobom, uz sve prednosti i znanstveno-tehnološki napredak: globalizaciju, urbanizaciju, genomiku, ali i klimatske promjene, dovelo do definitivnog pretrgnuća sa poretkom starih vrijednosti, sa sustavnim znanjem o stvarima, kao što je dovelo i do erozije istine i povjerenja kao temeljnih vrijednosti unutar tradicionalnih formi znanja. Istina i laž, vrlina i porok gotovo su potpuno izjednačeni, sa neskrivenom tendencijom da se ljestvica neupitnih tradicionalnih odgojno-obrazovnih vrijednosti sasvim potisne na marginu života.

Nerzuk Ćurak u svojoj diskusiji Nasilje je svuda oko nas upozorava da je dovoljno da se osvrnemo na našu društvenu stvarnost i da vidimo da je nasilje eklatantno, da obrazovanje na to nema odgovor ili da bi stvar bila još gora, odgovor vrlo često biva krajnje militantan. Ideja da se suprotstavimo nasilju u društvu preko obrazovanja tako što ćemo unijeti neke forme nove sekuritizacije u obrazovanje, pa ćemo na taj način zaustaviti nasilne procese, duboko je pogrešna i ne vodi onome što nam je potrebno i kao prethodni uvjet i kao cilj, a to je izgradnja jednog dobrog i mirnog društva, kroz autentično mirovno obrazovanje koje bi prekrilo cijelu zemlju.

Belinda Milanović u svojoj diskusiji (Ne)moć roditeljstva poručuje da u mnogim krizama u kojima se povremeno nalazimo i mi i mladi, manje smo spremni govoriti o uzrocima kriza, dok radije i učestalije govorimo o posljedicama. Pri konstatiranju pojava vršnjačkog nasilja rijetko ćemo se baviti uzrocima takvog ponašanja. Spremniji smo liječiti rane, a manje spremni spriječiti da do rana dođe. Kako u današnjem vremenu odoljeti svim izazovima roditeljstva? Kako biti bolji roditelj? Možda ponašanja današnje generaciju mladih treba gledati kroz posljedice, jer uzroci njihova ponašanja su daleko iza nas. Svjesni toga ostaju nam pitanja kako prevenirati današnji vrtićki uzrast, kako im pomoći da se za 20-ak godina ne ukaže potreba liječenja posljedice ovog trenutka. Ovog SADA!

Uslovi u kojima je konferencija organizirana i realizirana zahtijevaju da se kao uredništvo zahvalimo svi učesnicima i autorima, ali posebnu zahvalnost dugujemo recenzentima koji su dali doprinos kvaliteti tekstova. Napominjemo da je svaki rad za koji su postojale naznake o promjenama pretrpio autorsku reviziju, usklađenu s autorizacijama tekstova. S tim u vezi potrebno je dodati da se u pojedinim tekstovima izražavaju stavovi i vrijednosni sudovi koji nisu istodobno stavovi i vrednosni sudovi uredništva. Smatrali smo da zbog dijaloške prirode časopisa dugujemo javnosti mogućnost da čita o različtiim stavovima i da u tom smislu ne radimo dodatne intervencije.

Nadamo se da izlaganja, diskusije i prezentirane spoznaje mogu biti vrijedan doprinos naporima da odgojno-obrazovnu stvarnost učinimo boljim prostorom za djecu i mlade, roditelje i nastavnike.