O reafirmiranju retorike ili ka dia-logosu

Abstract

U ovom, za filozofiju nezahvalnom vremenu, teško je ne složiti se s Hegelom kada je rekao da je „narod bez metafizike“ kao hram bez svetinje. Dakako, pod pojmom narod on misli jezičku, odnosno logičku zajednicu u kojoj čovjek „pjesnički stanuje“ (Hölderlin) i svijet dohvata jezikom filozofije. Zato ona, dakle filozofija, jeziku dopušta da je usmjerava ka cjelini, odnosno izvan i iznad svih partikularnih znanja i to je ona, reći će Gadamer, činila počev od Sokratove dijalektičke orijentacije ka onom logoi koju slijede i Platon i Aristotel, a radi se o okretanju ideji „u kome se filozofija kao razgovor duše sa samom sobom, to jest mišljenje, ostvaruje u beskonačnom samorazumevanju“. Namjera je ovog rada pokušati reafirmirati izvorne starogrčke rasprave o počecima govorništva, odnosno podvući gotovo konstantnu težnju okreta čovjeka zajednici, a on je moguć kroz dia-logos.