Uvodnik

Abstract

Uz novi dvobroj Dijaloga

Iako po sadržaju raznorodan, novi dvobroj časopisa Dijalog iz različitih aspekata propituje ono, možda najvažnije pitanje otvoreno dubokom krizom morala, politike, kulture, ekonomije, znanosti, u prvom redu one humanističke. Ambis koji je tom krizom ne samo otvoren nego se i prijeteći, iz dana u dan, sve više širi, odražava se u odsustvu cjeline, nemogućnosti preglednosti, pa time i razumijevanja, čiji prostor popunjava strah slabih i nemoćnih i iracionalni hir moćnih. Taj ambis odnosi se na odsustvo smisla, pitanje koje smo postepeno naučeni da ne postavljamo jer je ili previše ‘metafizičko’, ili je pak, s druge strane, ‘ideološko’. Tako razoružani nedostatkom neke šire, velike naracije, nijemo svjedočimo neviđenim okrutnostima i patnji, osobito djece u Gazi, brutalnim razaranjima u Ukrajini, najširoj brutalizaciji politike u kojoj što veća okrutnost, uvreda upućena drugom i drugačijem postaje garancijom ulaska u strukture moći.

Tako razoružani i prestrašeni bujicom naizgled nepovezanih, najraznorodnijih događaja svjedočimo suludoj trci za profitom koji je, uče nas ideolozi slobodnog tržišta bezgraničan na vrlo ograničenom planetu; svjedočimo ovladavanju vještačke inteligencije našim društvenim interakcijama i svim sferama ljudskog. Gubljenje ljudskosti na svim ovim i nebrojenim drugim frontovima najtješnje je povezano s krizom humanistike u najširem smislu – od bijednih budžetskih izdvajanja za radove iz područja humanističkih znanosti do usmjeravanja samo na ona istraživačka pitanja koja se mogu ‘izmjeriti’, numerički izraziti i objaviti u prestižnoj bazi u posjedu korporacija.

Veliki američki filozof Wilfried Sellars ponudio je svojevremeno najjednostavniju definiciju filozofije koje se ovom prilikom valja prisjetiti. On kaže da je filozofija učenje o tome kako se stvari u najširem smislu pojma uklapaju u najširem smislu pojma. Šta je danas s našom moći ‘uklapanja’? Jedno od osnovnih obilježja ljudskosti je upravo stalni napor uklapanja u širu sliku, napor stvaranja pozicije koja omogućuje pregled horizonta smisla, razumijevanja kako bi to rekao Hans Georg Gadamer, dovoljno prostranog i uređenog u kojem ćemo se ostvarivati kao ljudi, kao slobodna bića, osjećati se kao kod kuće. Posao uklapanja nipošto nije neki pozitivistički, znanstveno-objektivistički posao. Naprotiv, on je napor koji počiva na vrijednostima, u prvom redu vrijednosti slobode koja nas ontološki odvaja od ostatka živoga svijeta naše planete.

Na raspolaganju, kao oruđe, za ostvarenje te zadaće služi nam logos koji znači uređivanje, upravo uklapanje onoga, na prvi pogled, zastrašujućeg nereda koji nahrupljuje sa svih strana čineći naše okruženje prijetećim i zastrašujućim dovoljno da posegnemo za ‘čvrstom rukom’ spasa, političkog lidera koji će nam obećati sigurnost. Otuda filozofija kao prva, barem među duhovnim, humanističkim naukama, danas više nego ikada ranije ima taj povijesni zadatak – uređivanja, uvezivanja, uklapanja, sklapanja šire slike unutar tek koje pojedini dijelovi, fragmenti, partikulariteti mogu steći svoju pravu istinu, steći svoje pravo značenje, povratiti svoj smisao. Ta se zadaća mora uraditi upravo danas u doba univerzalizacije, apsolutizacije i na kraju nesumnjive vladavine partikularnog bilo da se ono zove nacijom, rasom ili profitom.

Tačno prije devedeset godina, 1935. godine, u osvit najgoreg od svih sukoba koji je zadesio čovječanstvo, filozof Edmund Husserl govorio je o ‘krizi europskih znanosti’. Tada je upozorio na to da ‘puke činjenične znanosti čine puke činjenične ljude’, te da smo, nakon stoljeća obećanja progresa i boljitka čovječanstva, na žalost, u tom pretvaranju svega što jeste u puke činjenice, dospjeli dotle da po pitanjima egzistencijalne nužde takva „znanost nema ništa da nam kaže“ dok prezrivo odbacuje „pitanja o smislu i besmislu čitavog ljudskog opstanka“. Od tada pa do danas, mogli bismo reći, kriza o kojoj govori Husserl samo je dublja.

Pita se, prije gotovo jednoga vijeka Husserl, „može li svijet i ljudski opstanak u njemu doista imati smisao, ako znanosti dopuštaju da kao istinito vrijedi samo ono što se može objektivno utvrditi“? Od vremena u kojem je postavio to pitanje do danas, ta pozitivizacija i objektifikacija svijeta i ljudi u njemu, uz izgon pitanja o smislu ljudske egzistencije, izrodila se u svojevrsnu reakciju u vidu ‘subjektifikacije’ – egoističkog individualizma neoliberalnog subjekta, kulture samoživosti i neobuzdanog konzumerizma, na kraju, do našeg doba ‘post-istine’ i pervertiranja ljudskih prava i sloboda u ‘pravo na vlastito mišljenje’ po kojemu će onaj koji smatra da je zemlja ravna ploča biti izjednačen sa znanstvenikom koji dokazuje globalno zagrijavanje. Čak ni to – onaj koji smatra da je zemlja ravna ploča bit će popularniji i čitaniji od nekog ‘dosadnog’ znanstvenika.

Jednom kada prognamo, odbijemo, naprosto ne prepoznamo važnost zadaće ‘uklapanja’ odbijamo istovremeno, piše Husserl, „i smisao jedne sveobuhvatne znanosti, znanosti o totalitetu bića“, odbijamo time istovremeno i slobodu jer „filozofija kao teorija ne čini slobodnim samo istraživača, ona čini slobodnim svakog filozofski obrazovanoga. Teoretsku autonomiju slijedi praktična autonomija“, rezolutan je Husserl. Danas odbacujemo slobodu grleći olako obećanu sigurnost. A, vrijedi se podsjetiti, veliki Benjamin Franklin je za vrijeme revolucionarnih gibanja u Sjevernoameričkim kolonijama rekao da narod koji u ime sigurnosti odbaci slobodu ne zaslužuje niti će imati ni jedno ni drugo.

Dakle, nipošto slučajno, prva tema ovog dvobroja je djelo Hannah Arendt, u povodu pedesete obljetnice od njene smrti. U vezi s tim, u ovom izdanju možemo čitati tekst Žarka Paića „O ljubavi u mračnim vremenima. Hannah Arendt i ordo amoris“. U njemu autor pokazuje kako Hannah Arendt u svojoj disertaciji o pojmu ljubavi u sv. Augustina iz 1929. godine ne izvodi nikakvu sekularnu političku teologiju, već ponajprije nastoji dokazati zašto je upravo augustinski pojam ljubavi onaj s kojim ne samo modernost, već i naša traumatska suvremenost nakon iskustva Holokausta i raspada svega povijesno-epohalno smislenoga, postaje mogućnost za istinski „novi početak“ nakon prevladavanja bezuvjetne volje za moć, grijeha subjektivizma i onog što je za sv. Augustina i nju samu uvijek bio najteži ontologijski problem - pitanje o zlu.

U još jednom Paićevom tekstu naslovljenom kao „Holokaust i politika sjećanja. Jacques Derrida o arhivu kao svjedočenju“ autor dovodi u dijalog Arendt i Derridu utvrđujući da je Derridin europski kozmopolitizam i kritički stav spram radikalnoga cionizma, osobito državnoga nasilja prema Palestincima tijekom postojanja države Izrael, bio blizak u izvjesnome pogledu shvaćanjima Hanne Arendt o židovskome pitanju. Kao što je Arendt ono političko izvodila iz biti slobode, tako i Derrida ono etičko izvodi iz biti pravednosti kao posljednjeg opravdanja svetosti samoga života. Paić zaključuje da bi svijet iznova mogao imati smisla unatoč dijaboličkome zlu Holokausta u 20. stoljeću nužno je dospjeti do logike nesvodive i bezuvjetne otvorenosti spram Drugoga. Oprost nije stoga puka retorička gesta kojom žrtva daje svojem krvniku umjesto zle savjesti novi početak skladnoga života u dobru i istini. Naprotiv, njime se tek može ostvariti mir među narodima i mogućnost povjerenja Drugoga. Prijateljstvo označava mogućnost politike priznanja novoga identiteta. Derridino je misaono i životno poslanstvo bilo nakon svega toliko jednostavno, a danas prijeko potrebno ‒ rehumaniziranje svijeta. Biti na tom tragu znači živjeti dostojno do posljednjeg daha ozbiljenja slobode i pravednosti.

Ovaj ‘odjeljak’ o filozofiji i refleksijama na filozofiju Hannah Arendt završavamo osvrtom Asima Mujkića na studiju Željka Senkovića, Arendt i suvremenost, u izdanju Filozofskog fakulteta u Osijeku, 2023. godine. Senkovićeva knjiga predstavlja dragocjeni kritički dijalog autora s ovom filozofkinjom osobito s osvrtom njezine filozofije za situaciju savremenoga svijeta. Naime, već smo nekoliko desetljeća na globalnoj razini u kobnoj situaciji u kojoj ne naziremo plauzibilnu alternativu kapitalizmu i cijelom grozdu ugnjetavačkih poredaka koje on generira. Ta situacija je ne samo poražavajuća nego je i, čini se, paralizirajuća dovodeći nas, s jedne strane, do očaja i beznadežnosti, a s druge, opasnije, strane do cinizma. Nakon uspješne demontaže, najprije socijalističke perspektive, s kraja XX, a potom još uspješnije destrukcije svake socijaldemokratske i liberalnodemokratske alternative, danas smo u situaciji da ‘slegnemo ramenima’ na osudno pitanje o prevazilaženju postojećeg poretka stvari. Senković u misli Hannah Arendt prepoznaje moguće pravce promišljanja i perspektive iz te naizgled bezizlazne situacije.

Druga važna tema, a kako smo već konstatirali, tijesno vezana s prvom, je razmatranje položaja filozofije danas u svjetlu najnovijeg djela Jürgena Habermasa skromno naslovljenog kao Auch eine Geschichte der Philosophie. No kao odličan uvod u analizu Habermasovog teksta poslužio nam je tekst govora Mile Babića održaog uAkademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 12. 2. 2025. u povodu proslave tridesete godišnjice časopisa Dijalog pod naslovom „Hvala i slava filozofiji“. Babić ističe da u današnjem dobu globalizacije filozofija zagovara simpatiju i empatiju prema drugim kulturama. Ovo naročito filozofsko uživljavanje u modele mišljenja, govorenja i ponašanja drugih kultura će nas dovesti do upoznavanja drugih u njihovoj drugosti i u njihovu zajedništvu, dakle, u onome po čemu se razlikuju i po onome što im je zajedničko, ali istodobno u kontrastu s njima upoznat će samoga sebe. U filozofiji, piše Babić, čovjek slijedi svoj vlastiti um, a ne tuđi, nije ničiji sljedbenik i ne želi imati sljedbenike. To je upravo ona sloboda koju opisuje Husserl kada govori o filozofiji.

U filozofiji, autor smatra, čovjek misli samostalno i kritički. Kritički misliti znači istim mjerilom mjeriti i sebe i druge, znači razlikovati istinu i laž, dobro i zlo, lijepo i ružno, pravedno i nepravedno, slobodu i neslobodu, ljubav i mržnju. U filozofiji čovjek želi nadići i svoju kulturnu i svoju epohalnu egocentriku, ne podlaže svoju osobu svojoj funkciji, položaju, koristi niti bilo čemu drugome. Filozofija, humanističke i društvene znanosti te sve umjetnosti senzibiliziraju ljude za bitne stvari kakve su pravda i moral, književnost i glazba, likovne umjetnosti i arhitektura, za samostalno i kritičko mišljenje, odnosno za filozofiju samu. U ovom se smjeru od početka pa do danas kretao časopis Dijalog, zaključuje Babić.

U analizi Habermasovog najnovijeg djela koju potpisuje Mile Babić pod naslovom „Habermasova povijest filozofije kao diskurs o vjeri i znanju“ poseban fokus je stavljen na Habermasovu genealogiju, tj. kompleksni proces nastanka danas dominantnih oblika zapadnoga postmetafizičkog mišljenja. Njegova knjiga Povijest filozofije želi odgovoriti na pitanje „što rastuće znanstvene spoznaje svijeta znače za nas – za nas kao ljude, kao moderne suvremenike i kao individualne osobe“. Habermas tome u prilog navodi svoje kolege sa sveučilišta i Max-Planck Instituta, studente i učenike od kojih je učio, pa navodi velik broj oštroumnih, kritički i duhovno konstruktivnih misaonih suradnika, kao i nekadašnjih učenika. Najstarijem od njih posvećuje svoju Povijest filozofije, a to je Albrecht Wellmer (1933–2018).

Filozofija danas, Habermas ustrajava, ne može težiti za tim da stekne „znanstvenu“ sliku svijeta, jer je u 17. stoljeću prestalo postojati razdoblje slika svijeta. Habermas se pita što bi preostalo od filozofije ako i danas ne bi pridonosila racionalnom osvjetljenju razumijevanja same sebe i razumijevanju svijeta. Iako se znanstveno znanje o svijetu trajno povećava, filozofija se čvrsto drži svoga odnosa prema cjelini kozmosa znanja, koji postaje sve nepregledniji. Filozofija bi izdala svoju vlastitost (proprium) ako bi žrtvovala svoj holistički odnos našoj potrebi za orijentacijom. To se događa kad se filozofija liši svoje prosvjetiteljske uloge i kad podlegne scijentističkom krivom razumijevanju same sebe, kad se svrstava na stranu objektivirajućih znanosti i kad se oprašta od svoga racionalnog razumijevanja sebe i svijeta. Ovo obimno djelo u dva toma jednog od najvećih umova današnjice dovršeno 2019. godine naprosto bi, iz kulturnih i civilizacijskih, u prvom redu prosvjetiteljskih razloga moralo biti prevedeno na naše jezike jer narodi koji su dugogodišnjim nemarom zaduženih za kulturu u intelektualnim smislu ostali bez adekvatnog vokabulara da na svome jeziku promišljaju svijet, u skladu sa svojom egzistencijalnom potrebom za orijentacijom, kako piše Habermas, teško da mogu očuvati svoju samosvijest i subjektivitet.

U ovom izdanju možemo pročitati i istraživački tekst Nevada Kahterana „Zašto i s kojim ciljem proučavamo Filozofiju za djecu (P4C) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu?“ Riječ je o projektu koji označava razvijanje razigranog i imaginativnog istraživanja kroz dječiju književnost, dječiju psihologiju, te kroz kritičnu i inkluzivnu pedagogiju, uobziruje dječiju znatiželju i tendenciju da postavljaju duboka i suštinska pitanja “imaginativnog filozofiranja”, odnosno vježbe racionalnog razmišljanja u najranijem djetinjstvu (predlažemo uvođenje ovog predmeta od dječijih vrtića, te napose u 7., 8. i 9. razred osnovne škole), priječeći ono iracionalno u adolescenciji. Filozofija za djecu (P4C) je shvatljiv i regularan plan i program unutar kojeg se djeca vježbaju da steknu analitičke i logičke vještine kroz filozofska kazivanja i pripovijesti.

Također od istog autora možemo čitati i osvrt na knjigu Seyyed Hossein Nasr, A Sufi Commentary on the Tao Te Ching: The Way and Its Virtue / Sufijski komentar Tao Te Chinga: Put i njegova Vrlina, translated by Mohammad Faghfoory and Toshihiko Izutsu, Fons Vitae, 2025. Među osvrtima naći ćemo i onaj Milene Simović na knjigu Fuada Puriševića: Menadžment javne uprave, s posebnim osvrtom na BiH u izdanju Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne mirovne studije, Univerziteta u Sarajevu 2024. godine.

U ovom dvobroju objavljujemo tekst pod naslovom “Razmišljanje s Erazmom u doba ‘post-istine’” Slavice Jakelić, istanute sociologinje religije. Autorica otkriva da erazmovska ironija djeluje istovremeno i kao subverzivna, i kao konstruktivna propozicija.

U ovom dvobroju nalaze se i dva prijevoda. Riječ je o tekstu Osmana Bakara, rektora IIUM-a, Kuala Lumpur s naslovom „Islamska filozofija, poslanička inteligencija i AI agenda“ u prijevodu Nevada Kahterana. Drugi je tekst Richarda Rortyja „Humanistički intelektualac – jedanaest teza“ koji na sažet i prikladan način sumira neka otvorena pitanja krize humanističkih znanosti.